Mladen Kunstić je kipar, umjetnik zvuka, slikar, crtač i kolažist. Sve navedene sposobnosti, nekad više, a nekad manje uočljive, nekad pokazujući u jedan, a nekad u drugi smjer, Kunstić proživljava u svojoj umjetnosti.
U svojim ranijim radovima polazio je pri tome od skulpture. Velike, moćne i masivne kreacije često nalik mašinama nastaju iz zahrđalog čelika, te prizivaju promatrača na dodir i dijalog. Kroz povlačenje, potezanje, micanje gore-dolje i kroz samostalno sudjelovanje iz radova se izvlače tonovi koji mogu biti nježni, ali i glasni. Iz pronađenih objekata tzv. Object trouvés, Kunstić sastavlja zvučne skulpture. Od bačenih predmeta i starog željeza Kunstić pravi nove objekte koji u svojoj prostranoj zahrđalosti iznova proizvode zvukove.
Početkom 1990-ih godina Kunstić je izmjenio svoj materijal te je stvorio skulpture od „pernatog čelika“. Koristeći sada finiji materijal i jasnije forme, autor se bavi pojmom kiparstva. Još uvijek zvukovi igraju središnju ulogu. Međutim, sada više nije čovjek taj koji prouzročava zvukove, nego je tu ulogu preuzela priroda. U različitim projektima Kunstić izlaže svoja nerijetko ogromna djela u prirodi i na taj im način daje potpuno novu dimenziju. Slučajnost i vrijeme u ovom slučaju igraju veću ulogu nego prije. Gola površina remena od pernatog čelika modelira se od strane prirode kroz svijetlo i sjenu te boje vegetacije i okoliša. Umjetnik kreće u pozadinu, a priroda kao kreatorica se dodaje djelu. Kroz vjetar se ne mijenja samo zvuk, nego svakako i igra između svijetla i boje, i to u beskrajnom bogatstvu različitih varijanti.
SLIKARSTVO
Sredinom 1990-ih godina, spreman na promjene i eksperimente, Mladen Kunstić okreće leđa velikim dijelom već savladanom putu, te se obraća novom izazovu u novom principu kreiranja: kipar postaje slikar. Dok mnogobrojni drugi umjetnici najprije rade u slikarstvu i tek potom u kiparstvu, Kunstićev put upravo je obratan. Njegovo široko zanimanje za različite teme i pravce već je dolazilo jasno do izražaja kod skulptura, ali mu slikarstvo sada nudi dodatne i nove mogućnosti za izražavanjem. Odmičući se od tvrdog i hrapavog čelika, Kunstic se polako ali ustrajno približava novoj vrsti. Umjetnik kojega u biti treba vidjeti kao autsajdera i koji je nakon završetka elektro-zanata naknadno položio maturu na večernjoj školi da bi zatim studirao umjetnost i socijalne znanosti na RWTH Aachen, imajući svoj cilj čvrsto pred očima i uz veliku volju privikava se na novo područje djelovanja. Pri tome još uvijek zadržava svoj afinitiet za pronađenim ili ranije nađenim stvarima te ove usklađuje na potpuno novi način u svoje radove. Tzv. „horror vacui“ iliti strah od praznine, a konkretno od praznog radnog platna, Kunstića je doveo do situacije da svoja platna već prije početka slikanja prekrije ili oblikuje na poseban način. Na taj način njegove slike su uvijek i kolaže te svojom specifičnošću nadigravaju već uhodani pojam o vrsti umjetnosti.
Kunstic´ pronalazi kataloge o umjetnosti i aukcijama, uporabna uputstva racˇunala i biblijske fragmente, srednjovjekovna uputstva za igre i notne listove. Sve ovo na osnovi principa upravljane slucˇajnosti – slucˇajnost da su upravo te stranice prisutne u prona?enim objektima – kontrolirajuc´i situaciju, jer o izboru i rasporedu odlucˇuje umjetnik, integrira u svoje radove. Brzo prolazec´i proizvodi industrijskog drusˇtva (aukcijski katalozi, uporabna uputstva za racˇunala itd.) – danas aktualni, sutra zastarjeli – donose posebnu vrstu spojenosti s vremenom u njegovo slikarstvo. Kao podloga oduzima ih se krvotoku drusˇtva koje olako baca stvari i prelijeva ih se u stalnost koja je, dodusˇe, reinterpretirana. Basˇ kao sˇto je nizozemsko slikarstvo 17. stoljec´a vezalo samo nekoliko sekunda postojec´eg mjehura od sapunice iz perspektive umjetnika na platno i time revidiralo vanitas tj. prolaznost, Kunstic´ ikorisˇtava moguc´nost slikarstva kako bi dao novi povod za razmisˇljanje u tom pravcu. Gleda se kriticˇno na nacˇin brzog zˇivota u nasˇem drusˇtvu i prolaznost umjetnosti – posebno kod njegovih rado uporabljenih sajamskih kataloga Art Cologne. Ono sˇto josˇ danas predstavlja veliko djelo moderne umjetnosti, sutra se vec´ zaboravlja te se u paketu sa sjajnim katalogom baca na „kulturno brdo smec´a“.
Ipak, dvosmisleni i visˇeslojni sadrzˇaji slikarstva Mladena Kunstic´a ne postaju jasni na prvi pogled, nego tek nakon pomnijeg promatranja. Umjetnik precrtava svoje nosacˇe koji tako?er i na razini znacˇenja predstavljaju temelj za njegovo djelovanje. Kunstic´ ih precrtava i prekriva, promjenjujuc´i potpuno njihov izgled, otezˇavajuc´i njihovu cˇitljivost i oduzimajuc´i im samostalnost i samovrijednost. Me?utim, ovi elementi ipak kroz svoje boje i oblike uvijek ostaju prisutni u njegovom slikarstvu.
Nakon dugotrajnog i ponekad teškog izbora podloge, Kunstić i prilikom izbora teme slike postupa na sličan način. I u ovom pogledu upotrebljava pronađene predmete iz sve veće gomile svijeta slika te se poigrava s imaginacijom i znanjem pojedinog promatrača. Već kod svojih ranijih zvučnih skulptura umjetnik je pokazivao istančan smisao za poigravanje. To je na sebi svojstven način pretočio i u slikarstvo. I u ovom slučaju vrijedi citat Antonia Tapiésa s kojim je dr. Gabriele Uelsberg 1900. godine potpisala članak o njegovim skulpturama: „Umjetnost je poput igre; samo u stanju nevinosti možemo shvatiti njen duboki smisao i tko zna da li to možda ne vrijedi i za ljudski element“.
Pristup poigravanja promatracˇu otvara sasvim osobni nacˇin cˇitanja pojedinih djela koja neprestano nude otvorenu moguc´nost interpretacije. Istina, umjetnik cˇesto ima u glavi konkretne ideje, ali svoje radove otvara svakoj drugoj ili daljnjoj interpretaciji. Kod slike „Pobjednici“ kao koncept za skupinu musˇkaraca Kunstic´ je odabrao fotografiju iz sˇezdesetih godina prosˇloga stoljec´a koja pokazuje grupu radnika. U pobjednicˇkoj pozi dvojica od cˇetiri musˇkarca dizˇu ruke u zrak. Razlicˇiti aspekti slike promatracˇa bi mogli dovesti na temu radnika i odre?enog politicˇkog sadrzˇaja. Naocˇale se mogu interpretirati kao zasˇtita, a frizura glavne figure u prednjem dijelu slike ukazuje na odre?eni modni stil vremena. Naposlijetku portret Willya Brandta na samom lijevom rubu slike djelu daje politicˇku konotaciju. Kod neobaveznog promatranja naocˇale bi se, pak, mogle shvatiti i kao maske za ronjenje, a grupa ljudi kao plivacˇki klub odnosno protagonisti jednog sportskog doga?aja.
Zanimljivo je kako Kunstić svoju podlogu spaja s ilustracijom i kako objedinjuje ta dva elementa u jednu sliku. Pri tome nosioci značenja – kao primjerice portret Brandta ili naglašavanje umjetnosti kroz natpis „Die Art“ (na desnoj strani slike) – ostaju u funkciji. Umjetnik svoje figure najvećim dijelom samo oslikava u konturama i time omogućava pogled i na podlogu. Pri tome se ima obzir na strukturu posloge i jednim dijelom i njezinu boju. Kao kod „Pobjednika“, podloga često formira raster koji se određuje kroz pravokutnu veličinu kataloških listova, ili se pak radi o vodoravnoj strukturi kao što to naglašavaju ukomponirani notni listovi. Također se pojedini fragmenti podloge pretvaraju u elemente oblikovanja kao primjerice meta koju je moguće čitati i shvatiti i kao djelo „Achselhaare“ (dlake ispod pazduha): Ovdje dolazi do izražaja jedna Kunstićeva tipična i markantna svojstvenost. Unatoč svim mogućim sadržajnim interpretacijama uvijek je zadržao ironiju i dobru porciju humora.
Kod odabira naziva koji pripadaju djelu i koji Kunstića jednim dijelom pokazuju kao vještog igrača s riječima također dolazi do izražaja njegov smisao za humor i duhovitost. „Frauchen“ (ženica) naziva svoju obradu vjerojatno najpoznatije fotografije Marilyn Monroe iz filma „Prokleta sedma godina“. Autor se poigrava sa znanjem promatrača koji je vjerojatno u najvećem broju slučajeva u stanju pročitati ovu podlogu. Kunstić, pak, seks simbolu pedesetih i šezdesetih godina stavlja pod noge psa koji leži na leđima i moli da ga se mazi. Naoko se čini da pas filmsku divu ne smeta, ali njegova mu pozicija omogućava da proviri ispod suknje glumice, što je svakako i čežnja promatrača s kojom se slika poigrava i iz koje crpi svoj efekat. Iznova djela slikarstva – također jednim dijelom ikone kolektivnog fotografskog pamćenja – stvaraju temelj ovog djela. Natpis „Die Art“ (vrsta) probija liniju nisko plasiranog horizonta.
Pas i figure iz povijesti (umjetnosti), koje se mogu nagovijestiti, promatrača čekaju i na drugim slikama. Tako, primjerice, dame iz polusvijeta Henria Toulouse-Latreca – koje gledaju srednjovjekovnog vladara dok se zabavlja kraljevskom igrom šah – pod naslovom „Igre čekanja“ čekaju na svoje sljedeće mušterije. Embryo Leonarda da Vincija s Picassovom figurom mislioca, ali i očajnoga čovjeka kreira zajednički nazivnik. Kunstić u ovim radovima, ostajući vjeran figuri kao sredstvu kreiranja, stvari stavlja u drugi kontekst.
Nakon doba skulptura, Maden Kunstić sa slikarstvom traži nove putove, ali i dalje ostaje vjeran mnogim svojim interesima i preferencijama. Tako na primjer djela „Buchblumen“, „Gartenmusik“ i „Notenblätter“ uvijek iznova prikazuju njegovu veliku ljubav prema glazbi. Ova se pak još jednom podređuje ljubavi prema prirodi koja se prikazuje u liku listova i cvijetova. Još jedan aspekt se ovdje može vrlo jasno prepoznati, a koji je već bio prisutan i na do sada spomenutim slikama: ispitivanje posloženosti i redanja. Listovi i cvijetovi, na primjer, uvijek se iznova pojavljuju. Podloga u svojim strukturama – posebno kod nota – baš kao i floralni element posjeduju poseban redoslijed. U kompoziciji se cvijetovi i listovi, razlikujući se katkad tek po boji, ubacuju i mogu se približavati usko jedni uz druge do mjere da gotovo dobivamo ornamentale. „Zvuk“ ovih djela pri tome igra ključnu ulogu.
Dr. Christine Vogt
(Prijevod na hrvatski jezik: Edi Zelić)